“U Srbiji još ne postoji baza sa jedinstvenim prikazom o kvalitetu izvršenog posla, pružene usluge od strane izabranog ponudjača, te je potrebno razmotriti tu mogućnost kako bi se povećala transparentnost”, rekao je Komšić za agenciju Beta.

On je kao primer zemlje koja ima takvu bazu podataka naveo Nemačku, koja od juna ove godine ima Registar o javnim nabavkama u kome naručioci moraju da unose podatke o ponudjačima sa kojima su imali probleme, odnosno koji su kršili zakon.

“Ukoliko je teži prekršaj, postoji mogućnost zabrane učešća u postupku javnih nabavki od pet godina. Za manje prekršaje kazna do tri godine uz diskrecionu mogućnost naručilaca da li će prihvatati ponudu takvog ponudjača”, rekao je Komšić.

Objasnio je i da u nemačkom sistemu potoji i “self-cleaning” proces, kroz koji nepodobni ponudjači mogu proći, kako bi dokazali da su ispravili prethodne greške i da se one neće ponoviti, a da oni koji su bili odgovorni snose posledice.

Komšić je kazao da je NALED u okviru projekta “Efektivne javne nabavke u službi ekonomskog rasta” sproveo istraživanje u okviru kog je ispitivao stav naručilaca i ponudjača u vezi javnog objavljivanja nalaza kontrole kvaliteta pruženih usluga za svakog ponudjača na Portalu javnih nabavki.

“Od ukupnog broja, 72 odsto naručilaca smatra da je potrebno javno objavljivanje nalaza kontrole kvaliteta pruženih usluga, dok sa strane ponudjača ovaj stav podržava čak 89 procenata ispitanika”, naglasio je on.

NALED je u nedavnom istraživanju pokazao da je na više od 90 odsto javnih nabavki u Srbiji cena glavni kriterijum, dok je u Nemačkoj, prema podacima Evropske komisije, ta cifra oko 70 procenata.

“Ovo jeste u poredjenju sa Srbijom bolje, ali učešće cene kao jedini kriterijum za dodelu ugovora je svakako i dalje visok. Ilustrativno, Nemačka je u grupi od 17 država članica u kojoj cena kao jedini kriterijum za dodelu ugovora učestvuje u više od 60 odsto javnih nabavki”, objasnio je Komšić.

Kada su u pitanju drugi kriterijumi koji se mogu pronaći na javnim nabavkama u Nemačkoj, Komšić ističe da primena kriterijuma zavisi od samog naručioca, ali da je primena zelenih kriterijuma u začetku.

Kako je istakao, iako je nemački sistem nije dovoljno transparentan i cena jeste jedan od važnijih kriterijuma, to ne znači da ima korupcije u postupcima.

“Naručioci u Nemačkoj podstiču da veći broj ponudjača učestvuje, jer im veća konkurencija obezbedjuje da mogu doći do niže cene, a nama jedan od prioriteta treba da bude da ohrabrimo ponudjače. Prema indeksu korupcije ‘Transparency International’ iz 2021, Nemačka je na visokom desetom mestu”, kazao je Komšić.

Govoreći o primeni pregovaračkog postupka bez objavljivanja javnog poziva, Komšić je rekao da je u Srbiji ta praksa ranije bila mnogo veća, ali da to danas nije slučaj, posebno od primene Zakona o javnim nabavkama iz 2013. godine, koji je dobrim delom uskladjen sa direktivama EU, ali da je tokom vanrednog stanja izazvanog pandemijom virusa kovid-19 primena tog postupka povećana.

Po njegovim rečima, do 1. jula 2020. godine, učešće pregovaračkog postupka po broju zaključenih ugovora je iznosilo 1,85 procenata, a po vrednosti 2,57 odsto, dok je nakon jula to bilo 3,89 procenata zaključenih ugovora, a vrednost 15,4 procenta, ali je od tada njegova primena u padu.

“Zakon je jasno propisao pod kojim uslovima se može koristi, ali problem koji postoji je ukoliko je velika primena ovog postupka to ne doprinosi podsticanju konkurencije i time ostvarivanja principa ‘vrednost za novac’ odnosno obezbedjivanje najboljeg mogućeg kvaliteta za uložen novac”, istakao je Komšić.

Kada je u pitanju tumačenje pojma transparentnosti kod javnih nabavki, saradnik u organizaciji Transparentnost Srbija Miloš Djordjević rekao je za agenciju Beta da se sam pojam tumači na sličan način, ali da je u Nemačkoj on u velikoj meri ograničen načelom zaštite poslovnih podataka ponudjača, što se, kako je kazao, odražava na broj javnosti dostupnih podataka u postupcima javnih nabavki.

“U razgovorima sa predstavnicima naručilaca iz Nemačke, stekao sam utisak da oni smatraju da je njihov sistem sasvim dovoljno transparentan, te da je normalno se na primer vrednost zaključenog ugovora javno ne objavljuje ili da ponudjači nemaju uvid jedni drugima u ponude”, kazao je on.

Istakao je da objašnjenje za tako postavljen sistem oni pronalaze u zaštiti tržišne utakmice i konkurencije, što je znatno drugačije u odnosu na vidjenje transparentnost sistema javnih nabavki u Srbiji.

“Ipak, treba podsetiti da i kod nas postoje izuzetno netransparentni postupci kao što je pregovarački postupak bez objavljivanja javnog poziva ili kao što su javne nabavke sprovedene na osnovu medjudržavnih sporazuma ili posebnih zakona”, istakao je Djordjević.

Naglasio je da je bitno i zaštititi konkurenciju i omogućiti vidljivost potrošnje javnog novca, ali da je bitno uskladiti ih da budu “u ravnoteži”.

“Ne vidim na koji način se tržište remeti ili kako je neki privredni subjekt u nepovoljnijem položaju ukoliko se zna za koliko novca će izvršiti neki ugovor, da li ispunjava uslove koji su traženi za njegovo izvršenje, kao i ko mu je bila konkurencija u postupku”, rekao je Djordjević.

Po njegovim rečima, sa druge strane je izuzetno važno da se zna za koliko novca je naručilac nabavio odredjeni predmet nabavke, da li je ispoštovao sve procedure, kao i da li su svi ponudjači bili u jednakom položaju prilikom dodele ugovora.

“Postavljanjem dobrog zakonskog okvira i njegovim poštovanjem, oba načela bi trebala biti komplementarna, a nikako u sukobu”, istakao je on.

Naglasio je da, iako je nemački sistem javnih nabavki netransparentniji od srpskog, to ne znači da je automatski i podložniji korupciji.

“On je ujedno i složeniji, a pritom je i Nemačka ogromno tržište na kome figurira veliki broj potencijalnih ponudjača koji jedni drugima predstavljaju konkurenciju”, rekao je on.

Istakao je da je korupcija primetnija u Srbiji, ali da ona zasigurno postoji i u nemačkom sistemu, uz ocenu da je korupcija u javnim nabavkama u Srbiji postala “opšte mesto”.

“Tome doprinose maltene redovni medijski propraćeni slučajevi sumnjivih postupaka javnih nabavki, koji nažalost po pravilu ostaju bez reakcija i eventualnih sankcija”, dodao je Djordjević.

Objasnio je da su gradjani po pravilu zainteresovani za slučajeve oko kojih se “diže buka”, odnosno koji su medijski propraćeni i koji imaju veliku vrednost.

“I u Srbiji i u Nemačkoj takvi su na primer bili slučajevi nabavke medicinske opreme i vakcina za vreme pandemije korona virusa, zatim slučajevi izgradnje aerodroma… Ono što je razlika, barem u sistemu javnih nabavki, jeste to da zainteresovana javnost u Srbiji ima mnogo više dostupnih podataka o postupcima nego što to imaju u Nemačkoj, te im je samim tim mnogo lakše da dodju do odredjenih podataka kada se radi o potrošnji javnog novca u postupcima javnih nabavki, poput vrednost nekog ugovora”, naglasio je Djordjević.