Papa Franja će u četvrtak služiti zadušnice na Trgu Svetog Petra, što je događaj bez presedana jer će jedan papa slaviti bivšeg.

Benedikt je zaprepastio svet 11. februara 2013, kada je tipično tiho na latinskom objavio da više nema snage da upravlja Katoličkom crkvom s 1,2 milijarde vernika, koju je osam godina vodio kroz skandale, ali i ravnodušnost javnosti.

Ta njegova dramatična odluka je utrla put za konklavu koja je izabrala Franju za njegovog naslednika. Dvojica papa su tada živela jedan pored drugog u vatikanskim vrtovima, što je bez presedana koji je postavio scenu za buduće “počasne pape”.

Vatikan je saopštio da će Benediktovo telo biti izloženo javnosti u bazilici Svetog Petra od ponedeljka kako bi mu vernici odali poslednju počast. Benediktov zahtev je bio da bude sahranjen svečano, ali “jednostavno”, saopštio je Vatikan.

Benedikt čije se zdravlje pogoršalo tokom Božića, ranije, dok je bio samo kardinal Jozef Racinger, nije želeo da bude papa, planirajući kada mu je bilo 78 godina svoje poslednje godine provede u pisanju u “miru i tišini” svoje rodne Bavarske.

Ali bio je primoran da sledi stopama prethodnog pape s kojim je blisko saradjivao, sada Svetog Jovana Pavla Drugog i vodi Crkvu kroz posledice skandala sa svešteničkim seksualnim zlostavljanjem maloletnika, a zatim i drugog skandala koji je izbio kada je njegov batler ukrao njegove lične papire i dao ih novinaru.

Pošto je izabran za papu, jednom je rekao da se osećao kao da u giljotina pada ka vratu.

Ipak, radio je s vizijom da ponovo zapali veru u svet za koji je, kako je često žalio, govorilo da misli da može bez Boga.

“U ogromnim delovima sveta danas postoji čudan zaborav Boga”, rekao je on milionu mladih na ogromnom skupu na njegovom prvom putovanju kao papa, na Svetski dan mladih u Kelnu, u Nemačkj, 2005.

Nekim odlučnim, često kontroverznim potezima, pokušao je da podseti Evropu na njeno hrišćansko nasleđe. I postavio je Katoličku crkvu na konzervativan, tradicionalni put koji liberalni nisu prihvatili.

Ublažio je ograničenja za stare latinske mise i pokrenuo rekonstrukciju organizacije časnih sestara, insistirajući da crkva ostane verna svojoj doktrini i tradiciji suočena sa svetom koji se menja.

Bio je to put koji je na mnogo načina preokrenuo njegov naslednik, sadašnji papa Franja čiji su prioriteti milosrđa nad moralom otuđili tradicionaliste kojima je Benedikt povlađivao.

Ni miljenik medija, ni populista, Benedikt je bio učitelj, teolog i akademik do srži: tih i zamišljen sa žestokim umom. Govorio je kroz svoje tekstove, a ne u govorima.

Imao je slabost prema narandžastoj “Fanti” i prema svojoj voljenoj biblioteci; kada je izabran za papu, dao je da se cela njegova radna soba preseli iz njeegovog stana ispred vatikanskih zidina, u Apostolsku palatu. Knjige su ga pratile do njegovog doma.

“Knjige su svi moji savetnici”, rekao je u intervjuu 2010.

Upravo je Benediktova odanost istoriji i tradiciji privukla pripadnike tradicionalističkog krila Katoličke crkve. Za njih je Benedikt čak i u penziji ostao svetionik nostalgije za izvornim i za latinskom misom njihove mladosti i papom koji im je mnogo draži od Franje.

Vremenom će ta grupa arhikonzervativaca, čije su žalbe pojačavali konzervativni katolički mediji iz SAD, postaće ključni izvor opozicije Franji koji je, kako je rekao, na pretnje podelom odgovorio ponovnim uvođenjem ograničenja na staru latinsku misu koja je Benedikt olabavio.

Kao i njegov prethodnik Jovan Pavle, Benedikt je dopiranje do Jevreja učinio zaštitnim znakom svog papstva. Njegov prvi zvanični čin kao pape bilo je pismo jevrejskoj zajednici u Rimu i postao je drugi papa u istoriji, posle Jovana Pavla, koji je ušao u sinagogu, ali bilo je sporova s njim oko biblijske prošlosti i držanja Crkve tokom Drugog svetskog rata.

Benediktovi odnosi s muslimanskim svetom takođe su bili pomešani. On je razgnevio muslimane govorom u septembru 2006. — pet godina nakon napada u Sjedinjenim Državama 11. septembra — u kojem je citirao vizantijskog cara koji je neka učenja proroka Muhameda okarakterisao kao “zla i neljudska”.

Njegov komentar posle masakra hrišćana u Egiptu, naveo je centar Al Azhar u Kairu, sedište učenja sunitskih muslimana, da prekine veze sa Vatikanom, koje su obnovljene tek pod Franjom.

Benedikt je razgnevio Ujedinjene nacije i nekoliko evropskih vlada 2009. godine kada je, na putu za Afriku, rekao novinarima da se problem AIDS-a ne može rešiti distribucijom kondoma, te je taj stav kasnije zvanično promenio.

Ali Benediktovo nasleđe je nepovratno obojeno globalnom erupcijom skandala svešteničkog seksualnog zlostavljanja dece 2010. godine, iako je kao kardinal bio odgovoran za preokret stava Vatikana o tome.

Dokumenti otkrivaju da je Vatikan veoma dobro znao za problem, ali je decenijama zatvarao oči, ponekad odbijajući biskupe koji su pokušavali da se bore protiv toga, a Benedikt je iz prve ruke znao o obimu problema, pošto je njegova stara kancelarija – Kongregacija za doktrinu vere, na čijem je čelu bio od 1982. godine, bila odgovorna za rešavanje slučajeva zlostavljanja.

On je, pre no što je postao papa, doneo revolucionarnu odluku 2001. da preuzme odgovornost za procesuiranje tih slučajeva pošto je shvatio da biskupi širom sveta ne kažnjavaju nasilnike, već ih samo premeštaju iz parohije u parohiju gde su mogli ponovo da siluju.

Kada je postao papa, Benedikt je preokrenuo praksu svog voljenog prethodnika, Jovana Pavla Drugog, preduzimajući konkretne mere protiv pedofila.

U oktobru 2012, Benediktov bivši batler, Paolo Gabriele, osuđen je za tešku krađu jer je vatikanska policija našla ogromnu hrpu papskih dokumenata u njegovom stanu. Gabrijele je vatikanskim istražiteljima rekao da je dokumente dao italijanskom novinaru jer je mislio da papa nije obavešten o “zlu i korupciji” u Vatikanu.

Kada je skandal “Vatiliks” rešen, uključujući i papsko pomilovanje Gabrijela, Benedikt je najavio da će podneti ostavku umesto da umre kao papa, što su to činili svi njegovi prethodnici skoro šest vekova.

Poslednji put se pojavio u javnosti u februaru 2013, a zatim se ukrcao u helikopter za papsko letnje utočište u Kastel Gandolfu, da bi nasamo provodio vreme. Benedikt se tada uglavnom držao svoje reči da će u penziji živeti molitvenim životom, samo povremeno izlazeći na posebne događaje i pišući predgovore za knjige.

Uprkos svom veoma različitom stilu i prioritetima, Franja je često govorio da je to što je Benedikt u Vatikanu, kao da đivi u kuči s “mudrim dedom”.

Benedikta su često pogrešno shvatali: neki nenaklonjeni mediji su za nazivali “rotvajler Boga”, ali on je zapravo bio veoma simpatičan i žestoko pametan akademik koji je svoj život posvetio služenju crkvi koju je voleo.

Benedikt je nasledio naizgled nemoguć zadatak da ide stopama Jovana Pavla kada je 19. aprila 2005. izabran za 265. vođu Crkve. Bio je najstariji papa izabran za 275 godina i prvi Nemac posle skoro 1.000 godina na toj dužnosti.

Rođen 16. aprila 1927. u Marktl Am Inu, u Bavarskoj, Benedikt je u memoarima napisao da je protiv svoje volje upisan u nacistički omladinski pokret 1941, kada je imao 14 godina i kada je članstvo bilo obavezno. Dezertirao je iz nemačke vojske u aprilu 1945. godine, u danima rata.

Benedikt je zaređen, zajedno sa svojim bratom Georgom, 1951. Pošto je nekoliko godina proveo predajući teologiju u Nemačkoj, imenovan je za biskupa Minhena 1977, a svega tri meseca kasnije papa Pavla Šesti ga je uzdigao u kardinala.

Benediktova sestra je odavno umrla, a njegov brat Georg je do smrti 2020. bio čest posetilac papske letnje rezidencije u Kastel Gandolfu. Benediktovu “papsku porodicu” činili su monsinjor Georg Gensvajn, njegov dugogodišnji privatni sekretar koji je uvek bio uz njega, još jedan sekretar i časne sestre koje su se brinule za papski stan.