“Prema proceni Fiskalnog saveta, Srbiji su potrebna dvostruko veća ulaganja u zaštitu životne sredine, a trenutno iznose oko pola procenta BDP-a. To nije nemoguć zadatak, ali zahtevaće ozbiljnu promenu prioriteta javnih politika od nove Vlade Srbije”, kazao je on na skupu u Privrednoj komori Srbije gde je predstavljen Izveštaj, koji pokriva period od početka maja 2025. do kraja juna 2026. godine.
Izveštaj obuhvata deset tematskih oblasti: finansiranje u oblasti zaštite životne sredine i klimatskih promena, horizontalno zakonodavstvo, kvalitet vazduha, upravljanje otpadom, kvalitet vode, zaštitu prirode, upravljanje hemikalijama, industrijsko zagađenje i upravljanje rizicima i klimatske promene, a ove godine dat je i pregled u šumartstvu.
U svakoj tematskoj oblasti razmotren je razvoj događaja u donošenju javnih politika i zakonodavstva i sprovođenje propisa, a date su i preporuke za unapređenje procesa.
Minić je rekao da izdvajanja za oblasti koje pokriva Izveštaj jesu uvećana od 2021. godine, jer je samo lane izdvojeno oko 55 milijardi dinara, što je 0,5 odsto BDP-a, odsnosno dvostruko više nego pre desetak godina, ali da ipak postoji problem, “jer se to povećanje još uvek ne preslikava na poboljšanje stanja životne sredine”.
Ključni problem, prema rečima Minića, jeste što se oko 80 odsto budžeta daje za upravljanje otpadom i vodama, ali se i poreda razvoja infrastrukture zaostaje u preradi i tretmanu tih zagađenja.
On je naveo da bi, imajući u vidu stanje infastrukture, Srbija u dužem periodu trebalo da izdvaja više za životnu sredinu od uporedivih zemalja Centralne i Istočne Evrope, zato što je u prtehodnom periodu samo smanjen zaostatak.
“Srbija nema konsolidovan podatak o ovim troškovima po metodologiji Evrostata. Mi se dovijamo iz različitih izvora, a za ubuduće, kako bi valjano moglo da se prati stanje u životnoj sredini, ta statistika mora da se reši”, kazao je on.
Dodao je da se mora promeniti i nedoslednost u primeni principa “zagađivač plaća”, i u privatnom i u javnom sektoru.
“U javnom sektoru postoji niz ekoloških naknada koje privreda i građani plaćaju, ali to su sve opšti prihodi budžata čiji se trag gubi u javim prihodima i ne postoji jasna veza između toga koliko država naplati, a koliko vrati od tih sredstava u sektor”, rekao je on.
Minić smatra i da nije nužno da sve ekološke naknade budu namenskog karaktera, navodeći da evropska praksa pokazuje da namenski karakter može imati recimo naplata naknada za posebne tokove otpada, ambalažu ili u oblasti voda.
Dodao je da se u Srbiji veliki deo novca od naknada poslednjih godina nije vraćao privredi u formi podsticaja, a dešavalo se da se bez najave i adekvatne pripreme menja mehanizam podsticaja, dok da najavljeni novi model nije ni uspostavljen, što je dovelo do prestanka sakupljanja posebnih tokova otpada i povećalo rizik za životnu sredinu, a istovremeno je naplata naknada nastavljena.
Prema njegovim rečima, najslabiji deo strateških i planskih dokumenata iz oblasti zaštite životne sredine poslednjih godina bio je onaj koji se odnosio na finansije, jer u tim dokumentima gotovo da ne postoje operativni planovi finansiranja.
“Nova Strategija životne sredine ponavlja iste greške, jer u akcionom planu postoji više od 200 aktivnosti, a za više od trećine izvor finansiranja nije utvrđen. Ako hoćemo da ostvarimo napredak svaki plan koji se bude pravio mora da ima neku relanu osnovu koliko možebudžet da istrpi, koliko privreda može da podnese povećanje nekih taksi ili naknada”, zaklučio je Minić.
Predstavnica Mladih istraživača Srbije Tanja Petrović kazala je da je u oblasti zaštite životne sredine skoro potpuno izostao dijaloga između organizacija civilnog društva i resornih organa.
“Upravljanje životnom sredinom centralizovano, pa se zato javljaju problemi nedovoljne i neadekvatne podele nadležnosti, kao i neodrživo finansiranje, slaba saradnja sa zainteresovanim stranama drugim sektorima”, kazala je ona.
Smatra i da nisu najjasniji ciljevi novog Programa zaštite prirode za period 2026 – 2031.
“Najveći problem je što ne dostaju mehanizmi za primenu, a ni finansijski instrumenti da bi se sve što je planirano dostiglo”, rekla je Petrović.
Ona je dodala i da u Srbiji, prilikom izrade raznih stručnih studija u oblasti zaštite žoivotne sredine, autori često ignorišu stručnu odgovorost, pa se procene pišu bez terenskih merenja i laboratorijskih analiza, odnosno bez egzaktnih podataka o zatečenom stanju životne sredine, tako da u procene paušalne, a izrade studija služe formi.
Petrović je istakla i da zabrinjava što se veliki projekti koji se sprovode u zemlji često rasparčavaju na manje delove da bi se izbegla procene uticaja na životnu sredinu, kao i da bi se izbeglo sagledavanje kumulativnog uticaja na okolinu.
“Tako se procena uticaja na životnu sredinu, kao jedan od najvažnijih mehanizama za informisano donošenje odluka o životnoj sredini, obesmišljava i ne služi svrsi da preventivno deluje na zaštiti zdravlja ljudi i prirode”, rekla je ona.
Ukazala je i na neefikasan rad inspekcije koji utiče na sve oblasti životne sredine.
“Prema podacima kojima raspolažemo trenutno nedostaje jedna trećina predviženih izvršilaca na poslovima republičkog inspektora za zaštitu životne sredine”, rekla je Petrović.
U Izveštaju je navedeno da je sistematizacinom predviđeno 86 republičkih inspektora, a trenutno ih je rasporeženo samo 58.
Ovogodišnji Izveštaj poklapa se sa obeležavanjem 14. decembra kada se navršava pet godina od otvaranja Klastera 4 – Zelena agenda i održiva povezanost – u pristupnim pregovorima Srbije sa EU koji obuhvata i Poglavlje 27.
U Izveštaju se pored ostalog navodi i da tokom poslednjih pet godina pregovori sa EU nisu uznapredovali, iako je Srbija usvojila niz novih propisa radi bržeg usklađivanja sa pravnim tekovinama EU, ali nije došlo do implementaciju novih standarda zaštite i unapređenja životne sredine.
Za istinske reforme, kako je istaknuto u Izveštaju, nije dovoljno samo usvojiti zakone koji su usklađeni sa evropskim, već i podzakonske propise koji će te zakone operacionalizovati, voditi računa o usklađenosti sa postojećim propisima i planskim dokumentima sa kojima zakoni treba da čine skladnu celinu, ali i negovati transparentne zakonodavne procese zasnovane na učešću javnosti, graditi institucionalne kapacitete i obezbediti finansiranje za sprovođenje propisa.
Dodaje se i da tokom prethodnih pet godina u lokalnim samoupravama, na kojima je glavni teret sprovođenja zakonodavstva u ovoj oblasti, nije ni započet proces podizanja kapaciteta javne uprave.
U Srbiji danas velika većina gradova i opština i dalje nije obezbedila uslove za razvrstavanje otpada, a inspektori u opštinama i gradovima, ako ih ima, uglavnom rade na nekoliko poslova istovremeno, piše u Izveštaju.
Ukazano je i da, 10 godina posle osnivanja Zelenog fonda, Srbija i dalje nema uspostavljen institucionalni mehanizam za namensko trošenje sredstava koja prikuplja od različitih ekoloških taksi i naknada, kako je predviđeno Zakonom o zaštiti životne sredine.
Proces reformi nema ni institucionalno utemeljenje niti približno zadovoljavajuće finansiranje, a sve manje ima vezu i sa materijom koju treba da uredi, odnosno realnošću, napisano je u Izveštaju.
“Ako je u trenutku otvaranja klastera Srbija stagnirala u hvatanju koraka sa EU, sada je u većem zaostatku nego pre otvaranja klastera. I nominalno i suštinski”, zaključeno je u Izveštaju Koalicije 27.
Ipak, kako je navedeno, članice Kolaicije 27 i dalje veruju da proces evropskih integracija pruža najbolji okvir za unapređenje sistema zaštite životne sredine.
Koaliciju 27 čini osam organizacija: Alternativa za bezbednije hemikalije, Beogradska otvorena škola, Mreža za klimatske akcije Evrope (CAN Europe), Centar za unapređenje životne sredine, Inženjeri zaštite životne sredine, Mladi istraživači Srbije i Svetska organizacija za prirodu Adria ‒ Srbija (WWF Adria ‒ Serbia), kao i pridružena članica Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije.
Komentari (0)