Obuka nastavnika i roditelja, razbijanje tabua, posvećenost i inkluzivno obrazovanje rezultiraju kvalitetnim obrazovanjem dece sa nekom vrstom invaliditeta, jednoglasni su u oceni pedagog u osnovnoj školi „Bratstvo“ Elmir Habibović i defektolog “Škole za dizajn tekstila i kože“ u Novom Pazaru Jelena Krivčević.

Oni su u emisiji “Živeti zajedno“ naglasili da je inkluzivno obrazovanje zakonska obaveza u Srbiji o punoj inkluziji dece koja su nekada intelektualno propadala van obrazovnog sistema.

Ipak, da bi se takvo obrazovanje organizovalo, potrebno je mnogo energije, kaže pedagog u osnovnoj školi „Bratstvo“ Elmir Habibović.

„Cilj je zdravo inkluzivno društvo, a ne rešavanje pojedinačnih slučajeva u školama. Mnogo je važnije to da društvo prihvati osobe koje imaju neku vrstu invaliditeta“, rekao je Elmir Habibović.

Međutim, on ističe da organizacija inkluzivnog obrazovanja u školi zavisi od obuke nastavnika i njhove energije.

„Proces obuke nastavnika nije baš jednostavan. Potrebno je, pre svega detektovati problem. Potom, učitelj predlaže veću, pedagogu, psihologu da posmatraju dete. Mi pogledamo o čemu se radi, onda pravimo jedan zajednički plan“, objašnjava Habibović.

Individualni obrazovni plan se pravi na tri meseca, verifikuje ga pedagoški kolegijum, a nastavnik tačno šta će na kojem času raditi.

O tome kako su se nastavnici snašli u praksi, Habibović kaže da je najteže bilo u samom početku.

„Sta sad? Oni su drugačiji. Roditelji su najčešće bili sumnjičavi u vezi ’nekakvog drugačijeg programa’ za njihovu decu. Sad imamo ozbiljnu i dobru saradnju, jer roditelji često dođu i pitaju šta oni treba da urade da dete dobije neko znanje“, pojašnjava pedagog.

On smatra da su sva deca ravnopravna i da treba da imaju ulaz na sva vrata kao i svi ostali, da mogu da rade neki posao u skladu sa svojim mogućnostima, da se nekad zaposle u nekoj firmi i da ih društvo prihvati.

Iz roditeljskog ugla, Habibović ističe da je lakše sarađivati sa jednim nastavnikom, nego sa njih 12, koliko ih ima u petom razredu.

On kao veliku opasnost takvog načina obrazovanja vidi realnu mogućnost da se to u jednom trenutku prekine jer su se potrošile pare za projekte i trenutno se ne ulaže toliko u inkluzivno obrazovanje.

„Dolaze novi učitelji, novi nastavnici. Njima su potrebna znanja koja na fakultetu ne dobijaju. Bitno je da stiču znanja uz nekog ko ima uskustva. Dakle, mislim da je važno kontinuirano usavršavanje“, naglasio je.

On naglašava da su finansije bitne i za stvaranje uslove za kretanje osoba sa fizičkim smetnjama.

„U prizemlju naše škole su učionice za decu od prvog do četvrtog razreda, a na prvom i drugom spratu su učionice za starije razrede. Šta sa tom decom kada stignu do petog razreda? Ove godine imamo, baš, ozbiljan problem. Tražimo novac za lift, ali do tada roditelj mora stalno da je prisutan, ali i đaci stalno pomažu svom drugu. Postavlja se pitanje da li će kad završi školu moći sam da se ode na drugi sprat u nekoj instituciji? O tome treba razmišljati i treba delovati, javno pričati o tome, što glasnije.“

Kako integrisati dete koje ima potrebu za dodatnom podrškom? Kako ga sada uključiti u trideset navodno drugačijih, trideset bržih? Kako izgraditi odnos? Kako pripremiti decu? Habibović ističe da deca u školi imaju isti status i da je tu ključna reč “učitelj“.

„Decu treba pripremiti da prihvate svog druga, da on ima neku različitost, da budu spremna da mu pomognu, da mu u svakom trenutku budu tu. Da razviju jedan zdrav, drugarski odnos, da se druže, da se integrišu, da budu deo jedne zajedničke priče, da budu jedni drugima prijatelji“, naglašava Habibović.

Pedagog „Bratstva“ je dodao da nastavnici imaju poseban sistem ocenjivanja takve dece.

„Vrednovanje učeničkog rada je najteži deo posla. Prosto, ne možete decu na isti način, jer ni njihove mogućnosti nisu iste. Deca sa potrebom posebne podrške mogu da dobiju dvojku, trojku, četvorku i peticu, ali jedinicu ne mogu“, pojasnio je.

Defektolog “Škole za dizajn tekstila i kože“ Jelena Krivčević potvrđuje da se njen nastavni čas razliku jedino po tome što je plan i program prilagođen njihovim sposobnostima.

„Deca idu redovno i na fizičko i na likovno i uključuju se u nastavu sa ostalom decom. I na praksi imaju svoju radionicu, zajedno rade, druže se i pomažu jedni drugima. Naši đaci često su mnogo odgovorniji. Kad njima zadaš da šiju, oni šiju, šiju..“, kaže Krivčevićeva.

Ona ističe potrebu da se takva deca dodatno stimulišu, za šta su, opet, potrebna dodatna sredstva.

„Dobili smo donaciju od jedne nevladine organizacije. Opremili su nam učionice, što će nam pomoći da nam rade bude mnogo bolji. To veoma pomaže u razvoju motorike, pažnje, koncentracije…“, kaže defektolog koja svakodnevno radi sa takvom decom.

Ona smatra da inkluzivno obrazovanje dobro, ukoliko se sprovodi onako kako bi trebalo, kao i u svetu.

„Na žalost, kod nas još nisu obezbeđeni svi uslovi, jer nemamo dovoljno obučenog nastavnog osoblja, a mora malo i svest da se promeni. Kad dobijemo dovoljno personalnih asistenata učiteljima, to će funkcionisati i biti veoma dobro za decu“, ocenila je Jelena Krivčević.

I ona naglašava da inkluzivno obrazovanje dece sa potrebama posebne podrške povlači i dodatne troškove, jer nastavnici u odeljenju sa tridesetoro dece, od kojih je nekoliko njih sa potrebama posebnom podrškom, moraju dodatno da rade sa tom grupom.

Ipak, kaže ona, rezultati su vidljivi. Njeni učenici imali su iskustva i u raznim radionicama i organizovano su izlagali neke svoje radove.

„U saradnji sa Državnim fakultetom u Novom Pazaru, organizovali smo prodajnu izložbu. Skupili smo novac za lečenje jednog dečaka. Tako smo mi, umesto da tražimo pomoć, stvorili priliku da i mi nekome pomognemo“, objašnjava uz iskren osmeh.

Dodatni uspeh je održanje kontakta sa Univerzitetom, sa kojim posle početka nove školske godine planiraju još radionica.

Lejla Bučan