Sa početkom svake školske godine roditelji dece sa posebnim potrebama, u prvom redu onih sa težim oblicima mentalnog ili fizičkog oštećenja, uvek su pred velikom dilemom: Upisati u posebno, ili odeljenje sa inkluzivnom nastavom.

“Da li su obezbeđeni svi preduslovi za adekvatan tretman deteta u ukluzivnom odeljenju, da li će moje dete u zasebnom odeljenju ostati izolovano od vršnjaka, u kojem će okruženju bolje napredovati…“. najčešće su dileme roditelja.

Nastavnici i defektolozi dve osnovne škole, “Desanka Maksimović” i Jovan Jovanović Zmaj, slažu se u jednom-Takozvana specijalna odeljenja su prevaziđen model, a inkluzivno obrazovanje prate brojni problemi. Rešenje bi, kažu, moglo da bude “negde između“.

Učiteljica u Osnovnoj školi “Jovan Jovanović Zmaj” Mirjana Radosavljević smatra da nisu obezbeđeni glavni preduslovi da inkluzivno obrazovanje dece sa posebnim potrebama daju dobre rezultate.

“Mislim da postoji bolje rešenje. Bolje bi bilo da najvažnije časove drže defektolozi u nekim manjim grupama, dok bi deca za ostale predmete, kao što su mužičko, fizičko, likovno…, mogla da se uključe u rad sa ostalom decom“, rekla je Radosavljević.

U prilog tome naglašava da je u prvom razredu među decom mnogo manja razlika, ali da se već u sledećim javlja sve veći raskorak.

“Mislim da je upravo to jedan od glavnih razloga zašto se većina roditelja za nastavak obrazovanja odlučuje za specijalna odeljenja“, kaže učiteljica.

Prema njenim rečima, problem inkulzivnog obrazovanja u Novom Pazaru su prevelika odeljenja, što učitelji (iako zakon to predviđa) nemaju asistente, niti im je lokalna samouprava ikada platila dodatni rad sa takvom decom.

Defektolog u Osnovnoj školi “Desanka Maksimović” Remzija Mekić je stava da bi u trenutnom stanju obrazovanja u Srbiji uvek izabrala specijalna odeljenja.

“Plan i program u takvim odeljenjima je posebno pripremljen za individualni rad sa decom. Inkluzivno odeljenje je stimulativnija sredina, ali je pitanje koliko se svakom od njih može posvetiti pažnje. Osim toga, nastavnici razredne nastave u tim odeljenjima su preopterećeni, a i deca dolaze u situaciju da budu prihvaćena ili ne“, rekla je Remzija Mekić.

Ona naglašava da deca sa teškoćama u razvoju u inkluziji dobiju obrazovanje, ali smatra i da su deca u specijalnim odeljenjima na dobitku, jer se sve unapred planira i vodi računa o njihovim sposobnostima.

Ipak, kaže ona, nedostatak obrazovanja kroz zasebna odeljenja je u tome što su deca okružena sebi sličnima, a to za njih nije stimulativno.

“Inkluzija je idealno zamišljena, ali ako se ne sporovode na način i pod uslovima kako je to predviđeno, onda ne smatram da su time deca na dobitku“, smatra Remzija Mekić.

Njena koleginica Mirjana Radulović, koja u Osnovnoj školi “Jovan Jovanović Zmaj” vodi odeljenje za slušno oštećenu decu, nema direktan odgovor koji oblik nastave je bolji, osim da je uloga defektologa neizostavna u svakom slučaju.

“Moja iskustva ukazuju da deca dobro napreduju, jer je plan i program prilagođen upravo takvoj deci. Izbor roditelja je bio da im deca budu u tom odeljenju, zato što im deca dobijaju posebne vežbe (govorne) koje ne bi imali kroz inkluzivnu nastavu“, pojasnila je.

Smatra da je mana takvog svrstavanja mali broj učenika, jer ih je u odelenju do osmoro,“pa im je ponekad dosadno“.

Učiteljica iste škole Ajsela Škrijelj Smajić, iako smatra da uvođenje inkluzije nisu pratile adekvatne pripreme, misli da je učinjen dobar iskorak.

“Iako sam u odeljenju imala autistično dete, imala sam lepo iskustvo u radu, jer su roditelji bili spremni na maksimalnu saradnju“, naglasila je.

Kaže da adekvatnom pripremom za svaki čas na gubitku nisu ni nekoliko dece sa posebnim potrebama, ni ostali očenici.

Roditelji su ti koji odlučuju kakvu će školu njihovo dete sa posebnim potrebama pohađati, ali je problem, kažu, najčešće činjenica da deca sa posebnim potrebama treba da imaju asistenta kroz školovanje, od čega u praksi nema ništa.

Majka jednog autističnog deteta je zato skoro tri godine bila asistent učiteljici i “prestala da ide u školu tek kad je učiteljica procenila da dalje može sama“.

“U našem gradu je nemoguće dobiti asistenta za dete sa posebnim potrebama, a napredovanje je rezultat samo razumevanja učiteljice i naše saradnje“, naglasila je.

Ova mlada majka je stava da inkluzija može da ima veliki uticaj na razvoj deteta, ali samo ako svaki roditelj proceni da li je njegovo dete sposobno za takav vid obrazovanja.

Prema njenoj oceni, zbog prevelikih odeljenja, često i negativnog stava nastavnika i direktora, roditelji se češće odlučuju da za svoje dete odaberu nastavu kroz specijalna odeljenja.