Milan Pešić je rođen u Aleksincu pre 25 godina, zbog artrogripoze ne koristi ruke i noge, od rođenja je u invalidskim kolicima, ali mu osmeh ne silazi sa lica i tvrdi da je pozitivan stav ključ svega u životu.

Posetili smo ga u u Novopazarskoj banji, gde je već 14 godina na trajnom smeštaju i gde je, kaže, pronašao mir koji mu je posle svih životnih nedaća bio preko potreban.

“Bio sam prevremeno rođena beba i posle mesec dana provedenih u inkubatoru, iz bolnice u Nišu prebačen sam u Sokobanju, gde sam proveo devet godina”, počinje Milan svoju priču.

“U Sokobanji, gde sam proveo devet godina, su uglavnom bila deca bez roditelja i sa njima sam proveo detinjstvo”, kaže Milan.

Nakon Sokobanje prebačen je u dom u Kulinama, gde je proveo još dve godine i za taj period ga kaže ne vežu lepe uspomene.

“Ipak, tu su prestale i fizikalne terapije koje su jako bitne kod moje bolesti, a koje sam u Sokobanji imao redovno. Zbog toga su i mišići počeli dodatno da slabe, tako da sam sa jedanaest godina prebačen u Novopazarsku banju gde sam dobio trajni smeštaj”, pojašnjava.

On smatra i da je tek po dolasku u Novopazarsku banju njegov život dobio smisao. Tu je završio osnovnu školu a onda počeo da se zanima za internet tehnologiju.

“Nažalost, nije bilo sredstava za moje dalje školovanje. Zato nisam završio srednju školu, ali sam zahvaljujući kompjuteru mogao da učim ono što mene zanima. Osnovao sam internet radio”, ističe s ponosom.

“Ta internet radio stanica bila je dosta slušana izvesno vreme i zahvaljujući tome upoznao sam dosta ljudi. Troškove u vezi sa tim sam finansirao od džeparca koji sam ovde dobijao, a u međuvremenu sam dosta naučio i o programiranju sajtova, pa sam se jedno vreme bavio i tim poslom”, kaže Milan.

On dodaje da su ga pozitivan stav i prihvatanje bolesti ojačali, pa je vremenom naučio da se nosi sa svim predrasudama i problemima.

“Svog invaliditeta dugo nisam bio svestan, tako da sam sebe takvog i prihvatio. Iako se dešava nekada da klonem, ipak sam naučio da sebe ne gledam kao bolesnu osobu i utome sam uspeo”, sa ponosom dodaje Milan.

U banji koja je već godinama njegov dom ima nekoliko prijatelja, a dosta njih je kaže i izgubio.

“Nas najbolje mogu da razumeju osobe koje su nam slične. Imam trenutno par drugara sa kojima volim da se družim, ali sa kojima nikada ne pričam o invaliditetu. Nažalost, dosta mojih prijatelja koje sam upoznao od kada živim ovde je preminulo”, kaže Milan.

Kaže i da trenutno najviše vremena troši na gledanje televizije, a u budućnosti bi voleo da se okuša u glumačkim vodama.

“Gluma me je uvek privlačila i zato na televiziji najviše volim da gledam filmove i domaće serije. Voleo bih i da svoj glas pozajmim nekom crtanom junaku jer mislim da sam talentovan za tako nešto”, otkrio je u razgovoru za emisiju “Živeti zajedno”.

E.Đulović

PREUZMI AUDIO